Podnijet samoću

Za mene biti ljubavnica znači misliti o sebi kao užasno lošoj osobi. Da sam ja nečija žena i da me on vara o toj drugoj mislila kao o najvećoj kurvetini, glupači i nadala bih se da je škrbava. Obišla bih sve Fatime i Vere Čudine i platila bogatstvo da na nju bace urok. Na stranu što bih učinila njemu. Proklela bih ju do 25 obiteljskog koljena. Mislila sam da nikada ne bih mogla biti ljubavnica. Zbog sebe. Pa je l mi treba to? Osim toga ja sam ljubomorna. Moje, moje i samo moje. Dečko koji bi samo pogledao neku drugu, u mojem društvu, za mene bi bio prekrižen, pa čak i ako sam pretjerivala. Trebam biti prva, a ne ona druga. Previše se cijenim, previše se volim.
I onda samo jedan pogled u te smeđe oči, moji stavovi nestaju, postajem samo njegova i ništa mi nije važno. Nek on odluči. Nekada mi se čini da igramo neke sado-mazo uloge samo bez onog seksualnog dijela. Potpuno sam njegova i sa mnom množe raditi što god hoće.
Što za mene znači biti ljubavnica? Ukoliko se sretnemo u gradu, ovisi sa kime je, samo si klimnemo glavom, najčešće niti to. Stalno moram paziti da negdje ne kažem da ga poznajem, on zbog svog posla ima veza, prijatelja i poznanika, pa nema gdje nema, kako me ne bi ispitivali od kud jedno ubogo dijete sa kraja grada zna njega, uglednog i poštovanog. Stalan strah da njegova žena ne sazna, jer ja bih ako bih se morala suočiti s njome samo plakala i jecajući gledala u pod.
Kome od prijateljica reći, a da se ne izbrblja. I ono najgore, kako ću seki pred oći. Možda zbog mojeg stanja, koje je ono drugo, ona nije ništa rekla, ali znam da hoće. I sve me je strah tog razgovora.
Biti ljubavnica još znači svaki Božić, Uskrs, njegov rođendan, Valentinpovo i sve ostalee dane koji su vam važni proslaviti sami. Sretan ti Božić, najljepša, puno te volim. Bila je čestitka koju sam dobila. Čestitku ne mogu pomaziti, poljubiti, dati joj da proba malo lignji koje sam napravila. Probat ću, samo da mi gužva prođe. Meni je puno skoro mjesec dana bez njega, samo mu čuti glas.
Pitanje je l ti nju voliš, on jednostavno ignorira, kao zašto si sa mnom, ako si u braku i sva slična pitanja koja se tiču njega. Moje smješkanje na njegovo pitanje A sviđa li se tebi netko, doživljavao kao napad na sebe. Uz patetično Umrijet ću ako me ostaviš, i Ja se ne sječam svojeg života prije nego sam tebe upoznao.
On je pravi katolik. Svake nedjelje je u crkvi, daje milodare, vjeruje u Boga i Sveto trojstvo. Vjeruješ u Boga? Pitala sam ga. Uzdahnuo je i nježno me pogledao. Vjeruješ li? Ne želim o tome pričati. Ovo je grijeh! I kaj sad, kaj da te ostavim? Da, da, da! Molila sam. Ako me se želiš rijšiti, morat ćeš ti mene ostavit.
Za to ja nemam hrabrosti. Bojim se da više ne znam živjeti bez njega. U trenutcima trezvenosti, ja znam da me on ne voli, da sam bijeg od nečega s čime se boji suočiti, a prije ili kasnije će morati i onda ćeme ostaviti.

Daj molim te posluži curu, stoji tu već dest minuta. Rekao je visok, crn, smeđook tip konobaru. Zahvalo sam ga pogledala i napokon naručila dvije pive. Nije lako nama sitnima. Hvala. Zahvalila sam se najljepšim očima koju sam tu večer vidjela. Hoću ti pomoć odnijeti to? Mislim da mogu nositi dvije pive, ali kada se već ponudio. Inače ne pijem. Moj kapacitet je pola male pive i već mi je zlo i vrti mi se. Ne znam što mi je tu večer bilo, kao da nisam bila svoja. Ovo je bla već treća piva i ja sam bila poprilično pijana. Ja sam Goran, predstavio se. Znam, rekla sam, jer sam znala. OK, ali ja ne znam tko si ti. A, ja. Anita. Anita. Ponovio je. To je rekao naglaskom koji do tada nisam čula. Kako dobro, daj reci još jednom. Mislim da je tu večer samo ponavljao moje ime. Daj mi svoj broj. Zašto? Pa da te nazovem. Kaže on. Nećeš me zvati. Evo tebi moj broj pa ti mene nazovi. A-a! Nikada ne zovem prva. Pa kaj bumo sad? Ne znam. Znam, sjetio se on, ajom se kladiti da ću te zvat. Nećeš. Daj mi svoj broj. Ak te nazovem častiš večerom. A kao me ne nazoveš? Nikome ništa. Baš me znima. Izdektirala sam mu svoj broj. Brzo, mislila sam da neće zapamtiti ili čuti dobro.
Ja sam znala za njega. On nije za mene. Nisam znala jedino je l on oženio tu curu s kojom je već godinama. Neki su rekli da je, neki da nije i da neće. Svi su se složili da ju vara gdje god stigne. Zašto sam mu dala svoj broj? Grizla sam se. Možda nije čuo broj. Možda nije zapamtio. Neće zvati. Sigurno neće.
Duguješ mi večeru. Rekao je glas s druge strane slušalice. A? Da, da, duguješ mi večeru. Sranje, on zna moj broj. Mogla sam nešto izmisliti. Ne mogu, imam posla, moram učiti, ili jednostavno neću. Nisam, rekla sam, A, dugujem. Sama sam sebi bila neprepoznatljiva, kesila sam se i cerekala, a taj piskutavo rozi glasić nije bio moj. Saberi se, saberi se. Nije pomoglo. Bila sam zaljubljena.
Večera, za koju sam posudila novce od sestre, bila je istovremeno i naljepše provedeno vrijeme u mojem životu i najstrašnije. Netko će nas vidjeti, u mojoj je glavi sve vrištalo. pa što, sa prijateljem si na večeri, pretih glas je šaputao, a on se ponašao tako. Kao da smo na prijateljskoj večeri. Prošli smo uzduž i popreko naše živote. Više je on mene ispreskakao pitanjima, jer ja sam njegov životni put znala, a i on nije želio da se dođe do njegovog bračnog života. Mislim da u životu nisam više pričala o sebi nego tu večer.
Lijepa si! Rekao je onim svojim prekrasnim naglaskom. Jesi ti oženjen? Mjesto hvala meni je izletilo. Zašutio je, natočio si vino, pogledao u mene, ja sam odmahnula glavom, pa mi je samo natočio mineralnu. Bolio me želudac. Nisam ga željela i voljela sam ga u isto vrijeme. Pitala sam se, sasvim neprilično, možeš li voljeti osobu s kojom pričaš drugi put u životu, ili je to samo požuda i seksualna želja.
Bez tajna ćemo. Rekao je. Oženjen je i bez djece. Tako su se dogovorili. Njegov brak je otvorenog tipa, li samo za njega, ona to nezna, a čisto sumnja da i ona lunja. Bio bi sretniji kada bi i ona varala njega. Ne bi osjećao grižnju savijest? Pitala sam ga. Čuo je cinizam pa je samo slegnuo ramenima. Zašto ste se ženili? I zašto se ne rastanete? To me se ne tiče. Što želiš od mene? Od tebe? Ništa. Želim tebe.
A ja želim ići doma. Ipak je on platio večeru. Ali ja... Kaže da će on, da je samo htio vidjeti hoću li stvarno htjet plati. Odvezao me u tišini doma. Na izlasku me povukao i pala sam mu zagrljaj. Nitko ne ljubi tako dobro. Nitko ne drži u naručju tako nježno. Nitko ne miriše tako fino. Nitko nije tako smažan.
Idi sa mnom na večeru sutra, još mi duguješ. U tom trenutku moj život je postao dio njegove laži.

Svi znamo kako beba dolazi. Nutra-van, nutra-van i beba. U bilo kojem položaju, na bilo kojem mjestu, sa bilo kime. Potrebno je da vas je dvoje, te da jedno od vas žena, a drugo muškarac. Za dolazak bebe "krivi" su oboje. Barem ja znam da jesam. Iz zdravstvenih razloga morala sam prestat piti pilule i baš sam se mogla potruditi kupiti kondome. Mislila sam da bi gospodin mogao malo pripaziti, a i bila sam ljuta na njega. On kao muškarac imao je izlike, žulja, nespretno, kliže se, a kaj kad tak i tak može puknuti. I na kraju onu poznatu Pazit ću.
Možda sam htjela nešto čime bih ga mogla zadržati za sebe. Ja nisam dobra osoba. Nikada to ne bih svjesno pomislila, ali zašto se nisam zaštitila.
Vjerovala bih da je to bio taj dan, kada smo napravili mojeg malog mrava.
Posvađali smo se preko telefona. Rekao je da ne stigne doći, da ima posla, da on zarađuje novce. Znam da sam vikala da za mene ne zarađuje. Kasnije, popodne zvonio je. Znam da je bio on, jer samo on tako zvoni. Nisam se htjela ustati sa fotelje. Odključao je stan, a ja sam se pitala koji mi je kurac bio da sam mu dala ključ od stana.
Došao je kao da mi je napravio uslugu. Došao si me poševiti? Pitala sam ga. Kaj bi ti da ostanem cijelu noć? Pomirljivo je rekao. Da!! Iznenadila sam sebe željom koju sam osjećala. Daj mi minutu. I izašao je van. Vjerojatno da ga ne čujem koju će joj laž ovaj put reći, da ju ne bih prepoznala. Čučnuo je pored moje fotelje i nasmijao se. U svakom trenutku zna što napraviti da se ja ne ljutim, da budem na njegovoj strani. Ili sam ja beskrajno zaljubljena u njega. Ostat ću cijelu noć s tobom. Otvorila sam usta da pitam što je rekao. Nemoj. Prekinuo me je prije nego nego sam išta pitala.
Ta je noć bila lijepa. Bilo je moj, moj, moj, samo moj. Podvukla sam se pod njega kad ga je već polako savladaova san. Kaj još jednom? Pitao je. Ništa nisam rekla, samo sam mu pokazala da želim biti ljubljena, mažena i pažena. Molim te pazi. Ili sam mislila da to trebam reći. Nije pazio, a i da je, to nije kontracepcijska metoda. Ginekolog vam nikada neće preporučiti Molim te, pazi kontracepciju, a niti sam ja tako mlada i neikusna da mislim da je to metoda.
Nije pazio, a ja se nisam uzrujavala. Još kojih 15-ak dana. Desetak do dolaska mjesečnice i još pet kojih joj dam ako kasni. Ne zna za druge, ali ja sam znala. Mjesečnica mi nije na sat točna, ali kada se nije pojavila kada sam ju očekivala, znala sam. Piškila sam plavo na štapić, a onda dogovorila test kod svoje ginekologinje. Čestitam! Da!!
Trudna sam, ostavila sam glasovnu poruku na njegovoj automatskoj sekretarci. Nije bilo, Bok srce, ja sam, Anita, kenj, kenj, napravo si nam dijete. Samo Trudna sam. I isključila sam mobitel. Hodala sam beskonačno dugo po gradu. Malo sam plakala od straha, malo od tuge, malo od sreće. Tek predvečer sam došla doma. Javi mi se, molim te. Sutra, nemoj većesas. Volim te. Našla sam poruku na kuhinjskom stolu. I veliku čokoladu.
Neću sada razmišljati o njemu. Neću razmišljati o ničemu. Iscrpljena sam zaspala.
Sutra sam mu se javla.

Često se borim sa samoćom. Obožavam svoj stančići, doći u njega, samo se izuti tako da svaka cipela odleti na svoju stranu, odječu ostaviti kao zmija kožu i samo u bademantlu se zavaliti na kauč i upaliti televiziju. Radim i sutdiram, pa kako da mi se oči same zatvore nakon dvije minute. Obično me probudi to što mi je hladno. Tada me uhvati osječaj da su me svi ostavili. Ja bih da me netko pokrije dekicom kada zaspim. Ili kada zaležim ruku. Zar baš nikoga nema tko bi mi rekao da se okrenem, jer će me boljeti ruka? Dobra strana toga je da mi nitko ne govori da hrćem.
I ta prokleta tišina. Kod mene doma uvijek svira radio i gori televizija. Da nisam sama. Više puta sam znala uhvatiti sebe kako razgovaram sama sa sobom i to na glas. To mi je bilo smiješno. Pa sam se smijala sama sebi, to mi je bilo još smiješnije. Moj stan je u novogradnji, možda me zbog toga susjedi čudno gledaju. Susjedi, još jedna tema.
Moj je problem to što sam mazna. Stalno bih se grlila i ljubila, stalno bih sjedila nekome u krilu i slušala kako sam divna i krasna i mazna. Kada toga nema postajem jako tužna. I volim razgovarati, pa onda sjednem za telefon. Život je brz, prijatelji se sretnu samo usput, pa tako čujem da nekada svojim prijateljicama idem na živce. To su samo hormoni, sada si ja mislim. Ali kada me uhvati takvo raspoloženje mislim da me nitko ne voli, ne želi i ne treba. Nekada bih da me nema.
Ili kada sam bolesna. Dođe meni moja seka, ali ona mora doma svojoj djeci i mužu ići. Dođu mi i prijateljice, ali i one moraju doma. Vidite, mene nitko ne voli.
Na gospodina ne mogu utjecati. Na njega sam najviše ljuta. On dođe i ode kad god hoće. Sama sam si kriva, ispočetka se nisam snašla, a kada sam shvatila što se događa bili je prekasno. Zbog njega se sada osjećam nevoljeno. Kada bi baremn telefon zazvonio. Ne mora biti on. Mislim da sev moje prijateljice malo boje mojeg djeteta. Ne znaju se postaviti prema novoj situaciji i boje se da ću ih zatupii pričom o tome kako ja ću imati bebu.
Premlada si. S time se najčešće susrećem. Što to znači? Da bih trebala prekinuti trudnoču? Više ne stignem. Da bih trebala dati dijete na usvajanje? Ili barem u dom dok se ja ne snađem? Baš svatko misli da može reći sve što mu padne na pamet. Pa iako ga se to ne tiče. Svi su puni savjeta kao Majka Božja milost. A meni ne treba savjet, meni treba netko tko će reći da nisam sama bez obzira što odlučila.
Danas sam toliko toga nadrobila, sve nešto nepovezano, tako mi misli bježe. Samo kopam po ružnim uspomenma. Ne znam zašto postoje takvi dani. Možda bi bolje bilo da si skuham kakao i odem učiti. Sve nadajući se da ću kroz koji sat biti bolje. Najkasnije sutra.

Mama i tata nisu bili brižni roditelji. No nitko ne može reći da su nas zanemarivali. Radili su za nas. Zimi bi bili toplo obučeni, imali smo svog doktora i zubara, svaki put kada bi doma donijeli uši mama bi nas šišala i trudila se riješiti nametnika. Oni jednostavno nisu znali zajedno funkcionirat. I nisu znali funkcionirati u obitelji.
Već četiri godine nisam pojela kinder jaje. Za mene kinder jaje znači oprosti što nisam bila uz tebe, sada je sve u redu. Prije par godina sve svoje igračke sam odnijela u Dom za nezbrinutu djecu. Mnoge od njih su bile neraspakirane. Nisam željela lutku iz Austrije, željela sam tatu.
Ipak sjećam se lijepih trenutaka sa tatom. To mi je bitnije, jer njega sam poznavala samo osam godina, a kada se oduzmu svi njegovi izostanici i pijančevanje, možda će biti pola od toga. Sječam se puta u njegovo rodno selo. Putovali smo jako dugo, a ja sam smjela pjevati, pa sam se derala iz sveg glasa da svi čuju da mi prolazimo. On je pjevao sa mnom, što je m,alo nerviralo jer nije znao riječi pjesama pa je pjevao neke svoje. Sjećam se da mi je držao kukuruz, jer je meni bio previše vruč da ga držim, ali ne i za zobanje. Pričali su mi i da me je učio plivati, a on je bio idealan, kada je bio trijezan, da vidim je l moj izmišljeni vic smiješan. Znao je trajati i po pola sata, ali tati bi bio smiješan. Volila sam sjesti u kamion i praviti se da i ja vozim, pa sam ispuštala zvukove a kada sam sišla još uvijek bih neko vrijeme mislila da sam vozila pa sam svoje zgode iz kamiona prpričavala baš svima. Užasno sam ga se bojala. tada mi je izgledao jako velik, a sada po slikama vidi da i nije bio tako visok kako sam ja mislila, niti tako snažan. Voljela bih da imam negdje snimku njegovog glasa pa da provjerim je l bio tako dubok kako pamtim. Kada bi pitao Kako je u školi? ja sam odmah počela recitirati neku pjesmicu, samo da vidi da ja pratim gradivo. A matematika? Znao bi pitati, tu bi mama uskočila govoreći da se trudim i da nekad ide, a nekad ne. Ne znam zašto sam ga se tako bojala, nikad me nije udario.
Mamu bolje pamtim iz onog razdoblja kada je ostala udovica sa troje djece, koja joj nisu mogla pomoći. I nisu to znala. To su bila teška vremena. Mama se nije smijala, nosila je samo tamno, a kinder jaja su izostala.Meni nije bilo važno, iako bih rado pojela čokolade, samo da je mama uvijek prisutna, da ne pije i ne viče gluposti. U vrijeme rata, mama je radila svoj posao, pehglala odjeću kome je trebalo, a ipak da nas prehrani morala je odlaziti u Caritas. Ipak bilo je i liepih trenutaka. To je bio prosinac. Tada su rođendani nas troje, pa imendan brata i sestre i Božić i nova godina. Bilo je to skromno. Dobili bi špangicu ili praznu kazetu na koju smo mogli snimiti koju pjesmu sa radija, ali je bilo veselo. Mama kao da bi tada svaki atom svoje energije i volje uložila da bi napravila veselu atmosferu. I Uskrs je bio veseo, jer, iako je ona nosila tamnu odječu, nama bi sašila, prepravila ili, ako je baš imala sreće, kupila nešto veselo za obući, čima bih se ja hvalila po ulici. Vidi što mi je mama napravila. Mama je zapravo bila jako blaga. Svaki kiks u školi ona bi sa mnom ispravljala. Sjedila bi sa mnom dok nisam napisala svu zadaću, dok nisam čitala kao da sam sama tekst napisala. Moje suze nad matematičkim zadacima koje nisam shvačala brisala je sve uz riječi Uči, molim te uči, da ne moraš peglat za druge.
Ne volim ičći u školu, znala sam reći, a ona mi je tada stpljivo objašnjavala što sve mogu kada završim školu. Kako ću putovati, kupovati si sve što hoću, i čokoladu sa lješnjacima, kako će svi govoriti Dobar dan gospođo Anita, a ja ću zbog toga biti ponsna, a ona još više. Nikoga neću morati ništa moliti, već će drugi moliti za pomoć mene. I nikad, rekla je, ne smiješ odbiti pomoći ako možeš, a ako ne možeš potrudi se saznati tko može. Učila nas je da imamo samo jedni druge i da si uvijek moramo pomagati.
Još i danas, u trenutcima bijesa mislim da je moj brat kriv da je umrla. Onda me je sram da sam to pomislila, ali nekako duboko u sebi znam da je bila strašno nesretna jer obitelj nije održala na okupu. i sebe je krivila zbog toga.
Ne znam što mi je da toliko pišem o obitelji, možda pokušavam sve analizirati i posložiti, kako bi svojem mravu jedan dan mogla pričati od kuda je i tko je zapravo.

Za razliku od mene i seke, moj brat se nije izvukao. Tko zna, možda se nije ni trebao izvući. Možda je zapisano da tako treba biti, i da su nam tekli samo med i mlijeko, da smo hodali po mramoru i pili iz zlatnih pipa možda bi bilo isto. Njega se iz svog djetinjstva uopće ne sječam, tek kada mi je bilo kojih osam godina sječam ga se. Tada sam do dosadnjakovičke koja je stalno nešto pitala postala Mala daj mi odi po cigarete, ili Mala reci Nini da neću doći na ručak. Recio joj da sam jeo. A meni je sve to čudilo jer ga nikada nisam vidjela da jede. Prenosila sam poruke, jer sam ga se bojala.
Kao iz neke previdljive priče. Nesređena obitelj, zabludjeli brat, starija sestra koja preuzima ulogu majke i mlađa sestra koja će na kraju uspjet sve pokvariti.
Moj brat je puno teže podnosio tatine dolaske kući, teže od nas. Negdje bi nestao. Začudo, nikada nije popuštao u školi, a mama se uvijek pitala gdje on to uči i piše zadaću. Nije da je bio odličan, ali trojku ili četvorku uvijek je držao. Ne znam puno o njegovom životu. Osim da je bježao od stvarnosti, a taj bjeg mu je donosio samo još veće probleme, od kojih je opet bježao. I tako u krug.
Osim tatine dolaske moj brat je puno teže prihvatio da se tata smatra nestalim u ratu, a da to znači da je vjerojatno poginuo. Bila sam mala pa nisam shvačala, mislila sam da čovjek ne može nestati, da se prestrašio i negdje sakrio. Ja sigurno bi. Vratit će se kada se prestane pucati. Ono što je ostalo od moje obitelji su shvačali puno bolje. Nešto dobro. Od tog trenutka, mama više nije pila. Tek kasnije sam saznala da je potražila pomoć. Mama se otrijeznila, ali brat nije. On je od se od tog trenutka nije trijeznio. Nisam obračala pažnju na njega. Smetao me je. Oduzimao mi je maminu pažnju i Nininu. Htjela sam im pokazati što ja mogu, znam, što sam naučila. Kao da ih nije zanimalo, činilo mi se je. Vječito su bile zabrinute i okupirane idejom gdje je Nino sad. Koga se to tiče?
Nakon rata, na žalost moje obitelji tata je idetificiran. Mislila sam da će mama umrijez. Mislila sam da će brat umrijeti. To sam vrijeme provodila vježbajući da budna provedem noć, samo da svi dočekamo živi jutro.
Spavaj, noćas, rekao mi je brat, bit ću i sutra tu. Sjećam se da mi je rekao. Iako sada nisam sigurna, možda sam toliko htjela da mi kaže da sam to izmislila i pretvorila u stvarnost. Tokom idućih mjeseci, činilo mi se je da se sve vrača u normalu. Nije se vračalo, samo sam ja, kao dijete, bila zaokupljena nekim drugim stvarima pa nisam vidjela.
Dan nakon što je napunio 18 godina, jednostavno je otišao.
Ja idem, rekao je. Mama je plakala, seka je plakala, a ja sam mislila da dramatiziraju. Mislila sa da ide van, kao što je svaku večer išao.
Više se nije vračao doma. Ili kući kako smo to zvali kao mali. Viđali smo se u gradu, kada je bio u gradu. Zvao me je da pita trebamo li mama, seka ili ja što i jesmo li dobro. Zvao je samo mene, sestru ga je bilo strah nazvati, a mamu nije htio čuti.
Mama se razbolila, a ja sam njega krivila za njezino stanje. Da je tu ne bi bila tako tućžna. Tražila bi pomoć lječnika i ne bi se kažnjavala boli. Mrzila sam ga. I sestru, jer ga nije spriječila, a da se samo malo više potrudila. I sebe sam mrzila, mogla sam i ja plakati taj dan kada je odlazio pa bi ostao. Prije četiri godine, šest dana nakon mojeg 20. rođendana, mama je umrla. Ne znam tko mu je javio, je l se ipak čuo sa svojom blizankom, ili netko iz prijatelja iz djetinjstva, ali on se pojavio. Čist i trijezan, ili je dobro glumio. Kako je on izbivao iz kuće već dugo vremena nekako je bio najviše u stanju organizirati sprovod, a i bio je naša uzdanica u tom trenutku. Brisao nam je suze i govorio da će sve biti dobro. Da će sve sigurno biti dobro.
Začudo, nekako je sve bilo u redu, samo onaj grozan osječaj u želudcu. Mame više nema. Kasnije sam saznala da su se sestra i brat dogovorili. Njegov dio neka ja i ona podjelimo, on će ga onako pretvoriti u nešto protuzakonito, pa je bolje da nema. Njemu nek daju ako misli da mu nešto prišpada. Ne znam ja, time se nisam bavila, naša je kućica prodana, i za novce koje su dobili ja sam dobila svoj stan, je l on dobio nešto ili nije ne znam.
Točno godinu i deste dana nakon majčine smrti, on je poginuo. Sestra kaže da ne razmišljam tako, da je to protiv Boga, i da njezin brat to nikada ne bih napravio, a ja se ne mogu otet dojmu da je to bilo namjerno.
Maja bebo, baš si izabrala obitelj u koju želiš doći.

Moja sestra i brat su od mene stariji 6 godina. Sestra je starija sat i pol od brata. Mislim da sam se ja svojim roditeljima slučajno dogodila, jer sa dva podivljala djetata mojoj mami nije trebalo još jedno.
Moja sestra, više od ikoga koga znam, ima sindrom mame kvočke. Možda zato što je starija, i jer mame često nije bilo doma, a možda jer je to voljela. Tek sam naučila hodati, a kako god bi se ona okrenula a malka musavica bi stajala iza nje.
Moja je sestra od kad ja znam i razumijem govor htjela imati najmanje peterro djece. Da nikada ne budu sami. Samo ne znam je l to mislila na sebe, sebe i muža ili na moje nećake. Prije dva mjeseca sam dobila i četvrtog nečaka. Sve sami krššni sinovi. Moja sestra bi djevojčicu. No trudnoća i porod su bili komplicirani i dogodilo se da moja sestra neće više imat djece. Ne pomaže pa imaš četri prekrasna sina. Ili možete posvojiti. Seka bi još jeedno dijete. Evo, kaže ona, ne mora biti curica, samo da mi je još jedno.
Sestra je imala puno teži život od mene. Zdog tog sindroma mame kvočke, uvijek je sakrivala situaciju od mene i brata.
Odi se van igrati sa Anom. Ajde s dečkima igrat nogomet.
A brat i ja smo znali da sezona neimaštine počinje.
Sestra bi tada izmišljala igre samo da nas što dulje zadži vani. Kada bi se situacija primirila i ona bi odahnula. Ali bi pazila jesmo li oprali zube i jesu nam nokti uredni i čisti.
Ona u crkvu ide svaku nedjelju i često dva puta, preko tjedna još jedno najmanje ode. Kaže da se tamo osjeća sigurno. Brat i ja nikada nismo Boga poznavali, ne kao ona. Moja seka osuđuje abortus, ne poznaje niti želi poznavati ljude koji su homoseksualnih sklonosti, msli da je preljub za svaku osudu, a vanbračna djeca nisu kriva, ali njihovi roditelji jesu. Zna me iznervirati tako da sve se ospem u dokazivanju toga da sam u pravu, a ona samo slegne ramenima. Misli si, i ti ćeš odrasti. Što mene iznervira i još više.
Ali ipak, kada sam dobila potvrudu od ginekologa da sam trudna, prvo sam nju nazvala.
Da joj kažem da sam napravila glupost. I da joj kažem da ja ne mogu roditi.
Moja seka je duboku udahnula, pozvala me je na sok.
Rekla:
Ti si odrlasla osba, mlada ali odrasla. Neću ti govoriti ništa što ne želiš čuti, neću prpovjedati, jer ti znaš što ja mislim. Što god ti odluučila uvijek, uvijek, uvijek ćeš biti moja sestra. Ja samo ne želim da ti patiš. Molim te sve mi govori, jer sa mnom ti nikada nisi sama. Nemoj napraviti glupost.
Dugo sam se premišljala, predugo, vjerojatno namjerno. Što je izazvalo drugu krizu.
Ja to ne mogu. Ja to ne znam. Pa svoj sam život uništila. Možeš li ti usvojiti moju bebu? Pitala sam ju.
Njezine su se oči isprva razveselile, a onda rastužile. A gdje ćeš ti? Pitala je. Bilo gdje, negdje daleko. Opet je rekla isto. Ona je tu, pomoći će mi donijeti odluku, ali će svaku, koliko god se sa njome ne slagala, moju odluku podržati. Samo da razmislim, mirno, da razmišljam dugo i riješenje će doći.
Znam da je neprimjereno, rekla sam joj, ali tako smo dolazili do riješenja iz matematike u petom razredu. A kako bi ti došla do riješenja, ništa ne ide preko reda.
Još uvijek razmišljam. Osjećam strašan strah od budućnosti, ali znam da ima seku koja je uvijek uz mene.

Zaboravila sam. Rekla sam prijateljici.
Kako? Pitala je ona.
Možda nikada nisam bila. Mislila sam to reći kao pitanje, a nekako je ispalo kao izjavna rečenica.

Svako odrastanje je jako teško. Barem kada sam ja bila mala, imali smo dužnosti, ali ne i prava. Pamtim svoje najranije djetinjstvo kao prekrasno, i kao strašno. Moji roditelji su došli iz malih mjesta, iz Dalmacije i susjedne države. Da, ja sam dotepenka. Oni su dotepenci. Svojim skromnim, zaista skromnim primanjima trudili su se da nemi sestri i bratu ništa ne nedostaje. Ništa od onoga što su nam mogli, ili morali, priuštiti. Za nas troje to je značilo da ćemo po cijele dane biti sami u kući. Mama je radila u tvornici, a tata je bio prevoznik. Zvuči li vama ovo kao početak nekog Dickensova romana?
Jednom u životu sam se napila! I tada počinju svi moji problemi.
Voljela sam svoju obitelj, ali ipak, svima nama bi pao velik teret s malih nam srdašaca kada bi tata otišao na put. Ne sječam da su nas ikada udarili, no u kući je bilo sumorno kada su nam oba roditelja bila doma. Nas troje to tada nije zvalo domom nego kućom. Igrali smo igru, pravili smo se nevidljivi, to bi značilo da bismo bili vani do mraka, a onda se tiho uvukli u kuću.
Moji roditelji su pili. Puno. Začudo, nikad se ne bi svađali, tukli, psovali, samo su bili glasni. No mrzili smo to. Moja mama tih dana, kada je tata bio doma, prvo je kupila alkohol, a tek onda hranu za nas, ako joj je ostalo novaca. ko nije, poslala bi nekog od nas u dućan.
Nek vam stavi na račun. I uvijek jesu, jer kako bi tata otišao, tako bi mama postala mama opet. Sve zaostatke bi platila, a nama bi se odužili kojom sitnicom. Kindre jajetom.
Zapravo ne znam kako je dućan u našem susjetstvu uopće preživljavao. Skoro do srednje škole ja sam mislila da je normalno da roditelji piju. Pa svi u susjetsvu su imali roditelja, ili kao mi, oba koja su pila. Sva su djeca kupovala na račun kada roditelji ne bi bili u stanju ustat se sa fotelje.
Moja sestra bi mi sada rekla da griješim dušu, i da nije bilo tako alarmantno, ali ja to tako nekako pamtim. S time, je l to dječje idealizirane, ne znam, činilo se da u naši roditelji najbolji bili. Sada ne bih mogla dati razlog u koji bih se okladila, ali mi smo uvijek bili siti, odječa nam je bila uredno pokrpana, nikada nismo imali niti jednu masnicu koju bi nam priuštili roditelji. Mama bi svaki drugi tjedan otišla u školu da vidi kako nam ide. Kada nam nije bilo dobro mama bi nas vodila doktoru, a uvijek bi se našlo novaca da posjetimo koju baku.
Kada mi je bilo osam godina, tata je proglašen nestao u ratu, pijančevanja su prestala, ali počele su nove muke, mamine muke.
Sjećam se plavih leđa svojeg prijatelje, ili susjede koju baš nisam voljela, kako na ruke, kao destegodišnja curica, pere svoje rublje, jer mama nije stigla. Najbolja prijateljica moje sestre sa svojm je sestrama ne malo noći spavala kod susjeda, pa i kod nas, jer njihovi roditelji nisu čuli da zvone i kucaju, a ostavili su kljuć u bravi.
No, sa druge strane, kada bi naši roditelji radili, a mi ne bi imali škole, svi smo izašli na ulicu, iznijeli sve svoje igrače, lutke, gumi gumi, hula hula, pikule i ostale dječje rekvizite. Uglavnom improvizirane. I to bi bilo super, vrištali bi od smijeha, svađali se sa dječacima i zaljevali se vodom. Svako malo, ako bi se začuo plać, provirila bi nečija baka sa prozora, samo da se uvjeri da je sve u redu. Samo bi bilo razbijeno koljeno, ništa što neće zarasti dok se ne udamo.
Pamtim svoje djetinjstvo, ali ne i kako je biti dijete, hodam kroz uspomene i sa užasnim strahom shvačam da ne mogu uloviti taj osjećaj.
Ima li netko da mi kaže kako je to biti dijete?

PS. Zove me sestra da me pita kako sam i što radim. Treba li mi što donijeti i je l se odmaram i bili trebala čiti. Pitam ja nju je l se sjeća djetinjstva i kako to da smo živjeli u susjedsvu gdje su svi ili. Kaže ona da nije tako, da sam krivo zapamtila. Loše, ili lošije, su živjeli samo oni s kojima smo se mi družili, jer su se s takvima družili naši roditelji. Oko nas su živjelia gospoda.
Ne sječaš se? Pita ona mene.
Ne. Odgovaram.
Kaže, pa što se ne sječaš da smo stalno ratovali, a ja se sječam, ali mislila sam da smo to bili samo iz naše ulice.
Zašto te to sada zanima? Pita.
Ma, samo sam se sjetila.